Povijest Novalje

Novalja

Povijest

U Novalji se nalaze ostaci triju ranokršćanskih bazilika iz 4. i 5. stoljeća. Ostaci podnog mozaika jedne bazilike nalaze se unutar gotičke crkve Majke Božje od Ružarija u središtu grada.^[2]

Spomenici i znamenitosti

Gradski muzej u Novalji jedna je od najzanimljivijih kulturnih ustanova, ponajviše što se unutar muzeja nalazi ulaz u podzemni vodovod (Taljanova buža) iz antičkog doba, izgrađen još u prvom stoljeću pr. Kr. Naime, podzemni vodovod u cijelosti je isklesan ljudskom rukom u kamenu, u dužini od 1042 metra, a prosječna širina mu je oko 60 cm. Vodovod ima 9 nadzemnih otvora, tzv. "odiha", a najviši otvor nalazi se na visini od 44 metra. Danas je taj antički vodovod jedna od većih turističkih atrakcija Novalje, a posjetitelji ga mogu razgledavati u dužini od oko 150 metara. U muzeju se nalaze još neki ostaci iz antike.^[2]
Samo koji kilometar od Novalje, na vrhu Velo tusto čelo, nalazi se prirodni fenomen, megalitski otisak u kamenu poznat kao "Paški trokut". Trokut je istokračan, veličine 32x32x22 metara i ima oblik otiska glačala. Posjet ovom lokalitetu zahtijeva spretnost u hodanju po kamenjaru zbog nedostatka utabane staze. Premda fenomen nije do kraja rasvijetljen i istražen, njegov nastanak neki povezuju s pojavom NLO-a nad cijelim paškim područjem u prošlim vremenima.

Trojanski rat i propast Troje

Jedno od razaranja Troje najvjerovatnije su prouzročili Grci i to početkom 12. st. pr. Krista.Prema ILIJADI uzrok Trojanskog rata bila je ljubav trojanskog kraljevića Parisa i prelijepe Helene, žene kralja Sparte. Parisova otmica Helene bila je sramota za Grke i uzrok njihova vojna pohoda protiv Troje. Godinama su Grci bezuspješno opsjedali Troju. Izginuli su najbolji grčki i trojanski junaci. Tek nakon 10 godina grad je osvojen lukavstvom ODISEJA - pomoću TROJANSKOG KONJA. Odisej je zapovjedio da se izgradi veliki drveni konj. U njega  je smjestio najbolje vojnike, a ostalima naredio da se sklone i uklone brodove. Na obali je ostavio najmlađeg vojnika koji je privukao pozornost Trojanaca.Prihvativši njegovu priču o tome kako su Grci pobjegli, Trojanci su grčkog vojnika i konja uveli u grad. Počela je velika proslava pobjede. Pod okriljem noći, mladi Grk pustio je vojnike iz konja i ostalima otvorio vrata grada. Grci su ušli i pobili Trojance na spavanju, a grad temeljito razorili.

Heinrich Schliemann (otkriće Troje)

Heinrich Schliemann

 

Heinrich Schliemann

Heinrich Schliemann (Neubukow, 6. siječnja 1822. - Napulj, 26. prosinca 1890.), njemački istraživač.
Zapravo je bio obični trgovac, ali je bio toliko opsjednut Grčkom da je navodno naučio grčki jezik samo u tri mjeseca. Pomnim proučavanjem Homerovih epova otkrio je točno mjesto gdje se nalazila Troja, te iskopao 9 slojeva grada sagrađenih jedan na drugom, od kojih je 7. sloj dokazivao Trojanski rat.
Uloživši sav svoj imetak u arheološka iskapanja u Maloj Aziji i Grčkoj, otkopao je drevnu Troju, Mikenu, Orhomen i Tirint te otkrio čudesno Prijamovo blago o kojem je Homer pjevao u "Ilijadi".

Trojanski konj

Trojanski konj je u starogrčkoj mitologiji drveni konj u kojem su bili skriveni Agamemnonovi vojnici.

Trojanski vojnici su otvorili u noći vrata gradskih zidina Troje, nasjevši na ahejsku varku. Tako su omogućili nesmetan ulazak napadačke vojske. Ovom ratnom varkom Agamemnonove su postrojbe nakon deset godina bezuspješnog opsjedanja grada osvojile Troju i pobijedili u Trojanskom ratu.

Galerija

• 

  Trojanski konj ispred Schliemannovog muzeja u Ankershagenu
• 

  Konj iz filma Troja
• 

  Trojanski konj u Stuttgartu

princ Paris (trojanac)

Paris

Paris, kip u Britanskom muzeju

Paris (grč. Πάρις, Páris) u grčkoj mitologiji jedan je od brojnih sinova trojanskog kralja Prijama. Njegova otmica Helene, žene spartskog kralja Menelaja, dovela je do Trojanskog rata.

Sadržaj 1 Etimologija 2 Mitologija 2.1 Rođenje i djetinjstvo 2.2 Parisov sud 2.3 Trojanski rat 2.3.1 Početak i povod rata 2.3.2 Paris u ratu 2.4 Paris i Enona 3 Literatura 4 Vanjske poveznice

Etimologija

Parisovo ime (grč. paris = torba) povezuje se s putničkom torbom u kojoj ga je Agelaj vratio kući, a potom ga odlučio odgojiti kao svoga sina.
Također je poznat pod imenom Aleksandar.

Mitologija

Rođenje i djetinjstvo

Paris drži koplje, detalj, 4. stoljeće pr. Kr.

Parisov otac, kralj Prijam, imao je sa ženom Hekabom sina Hektora. Kad se približavalo vrijeme da im se rodi drugo dijete, Hekaba je jedne noći u snu vidjela strašnu utvaru: pričinilo joj se da rađa baklju koja ognjem pustoši čitavu Troju i u pepeo je spaljuje. Prestrašena, ispripovjedi to svom mužu Prijamu. On pozove svog sina iz prvog braka, po imenu Ezaka, koji je bio gatar i poznavao je vještinu tumačenja snova. Ezak objasni da će njegova maćeha roditi sina koji će biti propast svome gradu. Stoga im preporuči da to dijete odlože u gori. Kraljica doista rodi sina i ljubav prema domovini nadvlada njezine majčinske osjećaje. Premda je Apolonova svećenica Herofila nagovarala roditelje da ubiju svoje dijete, oni to nisu mogli učiniti. Ona dopusti svome mužu Prijamu da novorođenče preda slugi da ga ubije.
Sluga Agelaj sažalio se i odnio ga u goru Idu nadajući se da će tamo skončati. No, dijete je dojila medvjedica i preživjelo je. Agelaj se vratio i odlučio ga odgojiti kao svoga sina te ga je ponio u putničkoj torbi kući. Kralju Prijamu kao dokaz djetetove smrti pokazao je pseći jezik.
Paris je u gori Idi odrastao. Kao dječak bio je vrlo lijep i pametan. Kad je bio dijete, uspio je svladati kradljivce stoke i vratiti krdo, a tako je i postao obranom svih pastira protiv razbojnika, stoga su ga pastiri prozvali Aleksandar, što znači "branitelj ljudi".

Parisov sud

Lucas Cranach: Parisov sud, 1528.

Paris je iskušavao Agelajeve bikove u borbi. Jedan je stalno pobjeđivao te je Paris održavao natjecanja s bikovima ostalih pastirima i nudio svoje bikove kao nagradu. Njegov bi bik uvijek pobijedio. Na posljetku je Paris ponudio zlatnu krunu onome tko pobijedi njegova prvaka. Ares se odazvao i pretvorio se u bika te lako pobijedio. Paris je dao krunu Aresu bez oklijevanja - bio je iskren u svojoj prosudbi, a to je utjecalo na olimpske bogove koji su tražili Parisa da presudi u svađi između Atene, Here i Afrodite.

Peter Paul Rubens: Parisov sud, 1636.

Zeus je održao slavlje u čast braka Peleja i Tetide. No, Erida, boginja razdora, bila je bijesna jer nije bila pozvana (bogovi je nisu htjeli pozvati da ne bi narušila slavlje). Ljutito je stigla na proslavu i bacila zlatnu jabuku na stol (otud izraz "jabuka razdora") na kojoj bješe natpis καλλίστῃ = najljepšoj (dativ jednine od grč. καλος = najljepša).
Tri su boginje htjele jabuku - Atena, Hera i Afrodita. Tražile su Zeusa da prosudi koja je najljepša, a on je, ne želeći se miješati, pozvao Parisa.
Prema tradiciji, Hera je u grčkoj tradiciji bila najljepša, često zvana "volooka Hera" (čest i stalan epitet kod Homera) zbog velikih, lijepih očiju. Afrodita je pak imala najviše zavodljivosti i erotičnog šarma, dok je Atenina ljepota rjeđe bila opisivana, budući da su je Grci smatrali aseksualnim bićem.
Hermes je sa sve tri kandidatkinje došao na brdo Idu do Parisa. Nakon što su se okupale na izvoru, sve tri pokušale su podmititi Parisa. Hera mu je ponudila da će ga učiniti kraljem Europe i Azije, a Atena mu je rekla da će mu dati mudrost i ratnu vještinu. Afrodita je pak imala Harite i Hore koje su je uljepšale cvijećem i pjesmom^[1] te mu je ponudila ruku najljepše žene na svijetu. To je bila Helena, Menelajeva žena. Paris je pristao i proglasio je najljepšom te joj je dao jabuku. To je rasrdilo Heru. Paris je potom krenuo po Helenu i to je bio povod Trojanskom ratu.

Trojanski rat

Početak i povod rata

Jacques-Louis David: Helena i Paris

Francesco Primaticcio: Otmica Helene, 1530. - 1539.

Afrodita je Parisu obećala Heleninu ruku, ruku najljepše žene na svijetu. No, Helena je bila udana za Menelaja, kralja Sparte. No, ovo nije spriječilo Parisa da je otme ukravši i Menelajeve konje. U drugoj i čestoj inačici mita, Helena se zaljubila u Parisa i svojevoljno otišla iz Sparte te napustila muža i njihovu devetogodišnju kćer Hermionu.
Brojni izvori opisuju različite odnose između Helene i Parisa. Neki tvrde da su se jako voljeli (možda pod utjecajem Afrodite). Drugi pak tvrde da nije svojevoljno napustila Troju, a treći da je bila okrutna i sebična žena koja je nosila katastrofu te da ga je mrzila.

Johann Heinrich Füssli: Afrodita spašava Parisa iz dvoboja s Menelajem, 1766. - 1770.

Za vrijeme Helenine udaje, mnogi su prosci došli po njezinu ruku iz cijeloga svijeta. Među proscima bili su Odisej, Menest, Ajant, Patroklo, Idomen, ali favorit je bio Menelaj, koji nije došao osobno - predstavljao ga je njegov brat Agamemnon. Helenin otac Tindarej nije znao kako će otpraviti preostale prosce, a da ne započne svađu. Odisej je obećao da će on to riješiti ako ga zauzvrat podrži u njegovu udvaranju Penelopi. Tindarej se složio, a Odisej je rekao da svi prosci moraju položiti zakletvu da će prihvatiti i poslije braniti izabranog muža. Na posljetku se Helena udala za Menelaja. Nakon Tindarejeve smrti, Menelaj je postao kralj Sparte, jer Tindarejevi sinovi Kastor i Polideuk bili su već mrtvi i uzneseni na Olimp.
Kad je Menelaj doznao da mu žena nedostaje, pozvao je bivše Helenine prosce da ispune danu zakletvu. Tako je započeo Trojanski rat u kojem su sudjelovali svi Grci, bilo na Menelajevoj, bilo na trojanskoj strani.

Paris u ratu

Paris je u Homerovoj Ilijadi portretiran uglavnom kao kukavica. U dvoboju između njega i Menelaja, spasila ga je Afrodita. Jedino ubojstvo koje je počinio bilo je Ahilejevo - ubio ga je otrovnom strijelom koju je vodio bog Apolon. Druga inačica mita govori da je Paris bio vrstan strijelac te da ga je sam pogodio zahvaljujući vještini i iskustvu. Isticanje Parisa kao strijelca služilo je da ga se i prikaže kao Azijca, a ne Grka, jer su Grci rijetko, za razliku od Azijaca, rabili lukove i strijele u bitkama.

Agostino Carracci: Paris i Enona

Parisa je ubio Filoktet. Nakon što je Paris umro, njegov se brat Diofob oženio Helenom. Na posljetku ga je ubio Menelaj i odveo Helenu natrag u Spartu.

Paris i Enona [uredi]

Enona je bila Parisova prva ljubavnica koju je upoznao još na gori Idi. Bila je nimfa koja je imala dar liječenja.
Kad je Paris bio smrtno ranjen, odnesen je na Idu gdje je molio Enonu da ga izliječi. Ona je bila ljuta jer ju je ostavio zbog Helene. Odbivši ga, Paris je vraćen u Troju gdje je i umro. Pokajavši se, Enona se sjurila niz planinu, ali bilo je prekasno. Potom se bacila u vatru, na lomaču gdje je umrla. Druga inačica mita govori da ju je njezin otac spriječio da mu pomogne, a treća da je iskoristila sina Korita da unese razdor između Parisa i Helene, a Paris je, ne prepoznavši svoga sina, ubio Korita.

Trojanski rat

Ahil zavija ranjenog Patrokla, slika na grčkoj plitici, oko 500. pr. Kr.. Staatliche Museen, Antikenabteilung, Berlin.

Trojanski rat je legendarni desetogodišnji rat između udruženih Grka protiv stanovnika grada Troje. Tradicija rat stavlja u razdoblje 1194. pr. Kr.-1184. pr. Kr..

Povijesni izvori i istraživanja

Jedini povijesni izvor u kojem se opisuje Trojanski rat su grčki junački epovi Ilijada i Odiseja, čiji je autor Homer. Ilijada opisuje 48 dana u posljednjoj, desetoj godini rata, a Odiseja razdoblje nakon rata, kojem je glavni junak Odisej. Priča o trojanskom ratu je inspirirala i rimskog pjesnika Vergilija za ep Eneida u kojem je glavni lik trojanac Eneja.

Stari Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje. Smatrali su da se rat dogodio u 13. ili 12. stoljeću pr. Kr. Njemački arheolog Heinrich Schliemann je 1870. započeo iskopavanja na mjestu za koje se vjeruje da je Troja opisana od Homera. Međutim, istraživanja nisu donijela niti jedan konkretan dokaz da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili. Postoji i mišljenje da Homer u svojim pričama opisuje svojevrsnu kompilaciju ratovanja kod Grka u razdobljima Mikenske kulture i Brončanog doba, a da se ne opisuju stvarni i konkretni događaji.

Trojanski rat

Trojanski konj, drvena rekonstrukcija iz filma Troja iz 2004. Danas na plaži turskog grada Çanakkale.

Povod Trojanskog rata je otmica Helene, najljepše žene na svijetu i supruge spartanskog kralja Menelaja. Nju je oteo Paris, sin trojanskog kralja Prijama. Grci, udruženi i nadmoćniji, deset godina neuspješno opsjedaju Troju. Na kraju grad osvajaju varkom; prave se da napuštaju opsadu i odlaze ostavljajući pred Trojom drvenog konja (Trojanski konj). Trojanci konja uvlače u grad usprkos upozorenjima proročice Kasandre i svećenika Laokonta. Grčki ratnici skriveni u konju otvaraju gradska vrata, pa grad biva osvojen.

U vrijeme kada je bio Trojanski rat, prema legendi je živjela najljepša žena na svijetu, Helena. Ona je bila žena spartanskog kralja Menelaja. Menelaj je bio brat Agamemnona, tzv. kralja nad kraljevima. On je dugo vremena ratovao protiv Troje i silno ju je želio uništiti. Kada je trojanski princ Paris oteo Helenu, Menelaj se za pomoć obratio svom bratu koji je skupio golemi vojsku i krenuo u pohod na Troju. Naime, Agamemnonu je otmica Helena bila odlična prilika da s razlogom napadne Troju. Grčka vojska je Troju opsjedala punih 10 godina i onda su Troju osvojili varkom. Naime, napravili su drvenog konja u kojeg su se sakrili određeni vojnici, dok se ostatak vojske pravio da odlazi. Naivni Trojanci su drvenog konja uveli u Troju misleći da su to Grci napravili Posejdonu da im blagoslovi putovanje, unatoč opomenama svećenika. Tako je Troja pala nakon mnogo godina neuspješnog opsjedanja. U Trojanskom ratu su sudjelovala mnoga poznata lica: Hektor, Prijam, Ahil, Patroklo, Odisej, Agamemnon, Paris, Menelaj ...

Likovi u ratu na strani Trojanaca

• Afrodita
• Andromaha
• Astijanak
• Ares
• Eneja
• Hektor
• Kasandra
• Laokont
• Paris
• Prijam

Troja

 

Arheološki lokalitet Troje
Svjetska baština - UNESCO
Godina uvrštenja:	1998. (22. zasjedanje)
Vrst:	Kulturno dobro
Mjerilo:	ii, iii, iv
Ugroženost:	ne
Poveznica:	UNESCO

Troja, ponekad Ilij u starijim hrvatskim tekstovima (grčki: Τροία, Troia ili Ἴλιον, Ilion; latinski: Troia, Ilium; hetitski: Uilusa ili Truvisa) je legendarni grad i poprište Trojanskog rata, koji je dijelom opisan u Homerovoj Ilijadi, epskoj pjesmi na starogrčkom sastavljenoj u 9. ili 8. stoljeću prije Krista.

Osim toga, Troja (turski: Truva) je ime arheološkog nalazišta na navodnoj lokaciji homerske Troje u Maloj Aziji, danas mjesto Hisarlik (turski za "Mjesto utvrda") u sjeverozapadnoj Turskoj, u blizini morske obale jugozapadno od Dardanela pod planinom Idom.

Najvjerojatnije rasprostiranje kraljevstva Troje

Karta arheoloških iskopina Troje

Poprečni presjek arheoloških iskopina Troje

Prijamovo blago u Berlinskom muzeju (dans u muzeju Puškin u Moskvi)

Srebrna tetradrahma (četiri grčke drahme) iz helenističke Troje, 188.–160. pr. Kr.: na prednjoj strani je profil Atene s atičkim šljemom, a na stražnjoj ženska figura sa sovom i natpisom: ΑΘΗΝΑΣ ΙΛΙΑΔΟΣ, ΚΛΕΩΝΟΣ ΙΛΙΟΥ, "Athēnas Iliados, kleōnos Iliou".

Povijest

Slojevi ruševina ispod citadele u Hisarliku su kronološki nazvane Troja, od I. do IX. s nekim podpodjelama:

• Troja I. (3000.-2600. pr. Kr.)
• Troja II. (2600.-2250. pr. Kr.)
• Troja III. (2250.-2100. pr. Kr.)
• Troja IV. (2100.-1950. pr. Kr.)
• Troja V. (1900.-1800. pr. Kr.)
• Troja VI. (1800.-1600. pr. Kr.)
• Troja VI.h (14. stoljeće pr. Kr.)
• Troja VII.a (oko 1300.-1190. pr. Kr.) - najvjerojatnija homerova Troja^[1]
• Troja VII.b1 (12. stoljeće pr. Kr.)
• Troja VII.b2 (11. stoljeće pr. Kr.)
• Troja VII.b3 (do 950. pr. Kr.)
• Troja VIII. (oko 700. pr. Kr.)
• Troja IX. (1. stoljeće pr. Kr.) - helenistički Ilium

Najstarije naselje na lokalitetu Troje osnovano je u 3. tisućljeću pr. Kr. (brončano doba) i izgleda da je bilo uspješan obrtnički grad koji je kontrolirao morski prolaz Dardanele kroz koji su trgovci putovali iz Egejskog u Crno more. Schliemann je otkrio velika gradska vrata koja su pripadala Troji II., za koju je on vjerovao kako se radi o Homerovoj Troji jer je odgovarala homerovom opisu.

Oko 1900. pr. Kr., zbog hetitskog širenja, došlo je do velike seobe naroda prema zapadu, a gotovo svi gradovi istočno od Troje su uništeni. Prema arheološkim nalazima može se zaključiti da su Trojom zavladali narodi druge kulture. Tu Troju VI. je oko 1300. pr. Kr. uništio snažan potres, što se zaključilo po otrkiću samo jedne strijelice i izostanka mrtvih tijela.

Troja VII.a iz druge polovice 13. stoljeća pr. Kr. identificiran je kao hetitska Uilusa (starogrčki: Ilion) i često se navodi kao homerska Troja, ali ta je tvrdnja i dalje sporna. Ona je uništena ratom o čemu svjedoče nalazi spaljeni vatrom, djelomični ostaci ljudskih tijela sa smrtnim ozljedama na kostima, te nekoliko brončanih strijelica. Troja VII.a je imala gradske zidine čiji su tornjevi imali visinu i do 9 metara, a bastioni su imali promjer 18 x 18 metara. Arheolog Manfred Korfmann, koji ju je iskopao 1980-ih, procijenio je kako se ova Troja VII. rasprostirala na oko 200 km² i imala je populaciju od oko 5.-10.000 stanovnika^[2].

Troja ja ipak opstala i Troja VII.b ima snažne odlike grčkog utjecaja i navjerojatnije je uništena potresom oko 1020. pr. Kr. i naposlijetku napuštena do polovice 10. stoljeća pr. Kr. Od tada je bila nenaseljenom punih 200 godina, a Troja VIII. ja osnovana oko 700. pr. Kr.

Tijekom razdoblja klasične Stare Grčke bila je gotovo nenaseljena, a pod vladavinom rimskog cara Augusta izgrađen je novi grad Ilium na mjestu koje su mnogi smatrali lokacijom legendarnog Ilija. Grad je cvao do utemeljenja Konstantinopola, a pod Bizantom je propadao. Rimski grad Celeia (današnje Celje u Sloveniji) neki su pisci nazivali Troia secunda ("druga Troja").

Njemački je arheolog Heinrich Schliemann iskapao u tom području u 1870-ima. Kasnija su iskapanja otkrila više gradova sagrađenih u različitim razdobljima jedan iznad drugoga. Schliemannov najspektakularniji nalaz je bio tzv. Prijamovo blago (tako ga je nazvao sam Schliemann). Ali još u vrijeme njegovog života su se pojavile prve naznake da bi zlatno blago moglo biti oko 1000 godina starije nego što je Schliemann pretpostavljao.

Novija iskapanja su pronašla tragove puno starijeg naseljavanja tog područja koja sežu u 5 tisuća godina prije Krista. Od 1998. godine Troja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.